utorak, 02.10.2007.
BOLNICA
Nisu li bolnice divna mjesta? Ako imate sreće da vas od prve smjeste unutra na iole normalan krevet s čistom i čitavom posteljinom, da vam operacija ne kasni, da vas doktor obiđe, pregleda i eventualno kaže nešto da možete naslutiti išta, onda ili imate sreće, ili niste bili u našim bolnicama.
Ono što oni zovu vizitama ja bih nazvala prisilnim dizanjem iz kreveta prije sedam da bi oko sedam mahnuli doktorima koji se šeću bolnicom i mašu pacijentima koji njima mašu nazad. Divno je to druženje iako nije baš korisno.
Ok, shvaćam doktora je premalo, premalo spavaju, nemaju vremena ni volje, ali jebem mu mater, bar neka informacija bi dobro došla.
Uglavnom kako je to meni išlo.
Došla sam, naravno u pratnji, u bolnicu. U sedam, po najvećem pljusku, polu mokri i ludi. Prvo čekaonica. Naravno baba ko u prići. Naravno naporne su i najradije bi joj zabila šaku u usta samo da prestane komentirati sve i svašta. No, treba poštivati starije građene ma koliko mi željeli nešto drugo. Nakon toga AMBULANTA 1. Dočekalo me 4 doktora, nekoliko sestara i jako „simpatična“ sprava koja ulazi u nos i putuje duž grla. Divota. Moram priznati da mi rijetko kada smeta pažnja. Ovo je bila takva situacija. Nakon A.1. slijedi Blagajna i prijava u bolnicu. I konačno drugi kat drugi odjel ORL 2. Tu počinje totalni kaos.
Dva sata kasnije još uvijek gomila ljudi stoji na hodniku i čeka krevet. Uglavnom da ne dužim. Blagoslov je stigao u obliku otpusta iz bolnice. Prvo do petka (slijedeći dan) da bi se to prolongiralo do nedjelje. Doktorice nije bilo pa nisam niti ja trebala doći ranije. Uglavnom kad sam stigla popodne u nedjelju konačno sam imala krevet. U sobi su bile dvije žene. Obje su prvo zaspale u pola osam dok sam ja čitala, pa su se probudile u deset i počele bauljati okolo. Kad su se konačno umirile i kad smo sve tri krenule spavati sve je krenulo po zlu. Naime jedna od one dvije je imala cca 70 god i zvukove koje je ispuštala dok je disala (hrkala, gušila se ili što već) bili su nepodnošljivi. Završilo je tako da sam spavala sa slušalicama na ušima s kojima sam ju isto čula i nekako se nisam naspavala. Naime počela me glava boljeti, od dvanaest nisam smjela jesti ni piti, uši su me boljele od slušalica... Katastrofa. Onda je krenulo buđenje u 6. Tehničar je ušao s toplomjerima i probudio aždaje koje su počele brbljati. Hvala Bogu obje su odlazile doma taj dan. Stigla je i nova cimerica. Ona je samo godinu dana mlađa od mene i uglavnom me spasila. Ostala sam bez materijala za čitanje u toku dana, a i bila sam mahnito nervozna zbog operacije i razgovor s nekim ( s njom u ovom slučaju) bilo je najbolje što mi se moglo dogoditi. Istina aždaja hrkavica se naljutila a nas jer smo spomenule kako je teško spavati kad netko u sobi hrče.. i tako nešto. No nama je to koristilo jer je teta zaboravila vrećicu s korisnim stvarima. Tako smo dobile sok od borovnice i jabuke, jaffa kekse i jabuke. Uz mene i M došla je još jedna teta i ta je isto bila super i brbljiva. Sve u svemu bilo je bolje od prvog dana. Operacija mi je trebala biti oko 12, ali je ispala negdje oko 14.30 – 15. Ništa to ne bi bilo strašno da nisam bila već luda od žeđi i nervoze. Još me M zafrkavala da me neće stići operirati jer operiraju samo do 12... I onda je konačno došla sestra s magičnom polovicom plave pilulice. Jedva sam ju progutala jer nisam imala sline... Komplikacija. No omanja. Sestra se ljutila na mene jer nisam htjela leći. Previše me zabavljalo hoduckati okolo da vidim da li ta pilula išta radi. I iskreno valjda radi, malo smiri živce, ali čini se da je to sve. Iako sam danas gledala M nakon pilule, ne znam zakrmila je opasno... Uglavnom nakon nekih pola sata su me otkoturali na kolicima do operacione sale. Tamo su me montirali na stol i obradovali onom mekanom iglom. Fuj bljak. Onda su mi dali malo infuzije i onda su mi ubrizgali anesteziju koja bdw jako peče ruku u koju ju puse. Ubrzo su mi stavili i masku na facu i to je to. Slijedeće čega se sjećam je brutalno buđenje kad su mi vadili neku tubu iz grla i osjećaj gušenja. Netko me spasio i isrkao tekućinu iz mene. E inda sam zabrijala da me nisu operirali jer nešto nije bilo u redu, pa sam počela buncati i pričati s ljudima koji su se nalazili oko mene, pa se sestra opet ljutila jer sam se mrdala i pričala. Odfurala me u sobu, pa pošto nisam smjela pričati htjela sam da mi dodaju ploču PIŠI BRIŠI koju mi je D kupila, ali se sestra opet ljutila jer sam se kretala.... Uglavnom bila sam totalno luda i silno sam htjela sva imati pored sebe.. Onda su me cure spasile jer su mi dale ploču pa sam pisala nešto po njoj. Ne sjećam se što ali znam da nisam baš vidjela sve mi je bilo mutno. Vjerojatno jer sam još spavala. Poslala sam poruku mami i ne znam kome još. Oko 17.10 sam smjela popiti koji gutljaj čaja. I sestra mi je oko 17.30 donijela prvu bolničku hranu. Tekući čokolino. Nadala sam se da će me pustiti kući, ali nije bilo niti jednog doktora pa ništa od toga. Naime, doktori nisu došli sve do vizite kad su mi mahali s vrata. Prvo poslije operacije što me pregledala doktorica kad sam već dobila otpusno pismo.
Poslije sedam kad su zadnje dnevne sestre otišle, dobila sam napad plača jer sam se prepala da mi nitko neće moći maknuti iglu iz ruke, a sve dok mi je igla bila u ruci nisam ju mogla micati jer me užasava ideja da mi to stoji unutra. Fuj. Ali imala sam sreću da je tu bila noćna sestra kojoj sa bdw u onaj četvrtak rekla su tu u bolnici neorganizirani i koja se tako lijepo furila na mene da mi je s guštom iščupala iglu da ju još uvijek osjećam, ali svejedno mi je bilo lakše. I od tada je sve išlo na bolje. Mogla sam piti ići na wc...
Čak sam napala i one jaffa kekse jer sam umirala od gladi. Legle smo spavati oko 22 i oko 3 je spavanje kao nešto konstantno i kvalitetno bilo gotovo. Slušala sam muziku i dremuckala do 6 kad je došlao ren za temperaturu, pa prisilno dizanje i spremanje kreveta, pa mahanje doktorima. Nakon mahanja sam se obukla i spakirala. Pa sam makla posteljinu s kreveta. Pa sam nažicala da mi daju ovu posteljinu da presvučem krevet i ubijem si vrijeme dok mi ne pripreme papire za van. Tada sam skužila da im je posteljina katastrofalna. S rupama, masna i svakakva. No M je to jutro trebala biti prva na operaciji, ali nekako ipak nije bila no dobila je plavu polovicu i s vremenom zakrmila. Moja je pratnja došla prije nego što su papiri bili gotovi. Zapisali su kao da sam od petka bila u bolnici, ali nekako me to nije smetalo, bilo mi je samo važno da me piste van. Ali nije to toliko lako. Žene što rade na blagajni su totalno retardirane i posao od pet minuta rade petnaest i ne bi bilo to tako strašno da ne rade s ljudima koji su bolesni i jadni, i slušaju njih kako razgovaraju na telefon kad bi trebale raditi.
No nakon što sam platila i ona dva dana koja nisam bila u bolnici pokupila sam ostatak papira i otišla do svoje doktorice. Tamo mi je živce digla jedna pročeleva baba koja se progurala u ordinaciju. Ljudi su joj rekli da to nije u redu, no nju to nije niti malo taklo. Nije se gotovo ni okrenula. No ubrzo sam bila gotova. Kontrola u sljedeću srijedu. Stali smo u dućan i konačno došli doma gdje sam konačno mogla jest. Otišli smo i spavat. Mama me došla posjetiti iako sam joj prijetila životom, ali dobro je ispalo jer sam se ipak probudila prije nego što je došla. I tako. Sad sam na bolovanju i moram se naučiti šutjeti.
Na kraju nije bilo toliko strašno. No bilo bi dobro da se može doći do nekih informacija dok si u bolnici. No, jbg. Ne može sve biti savršeno.
ponedjeljak, 24.09.2007.
Bliži se vrijeme
Bliži se vrijeme odlaska u bolnicu. Nervoza se osjeća već par dana i čini se da raste. U želji da se bar malo smanji imam neke obaveze koje trebam što prije obaviti. Odlazak doktoru po uputnice koje mi trebaju, depilacija i lakiranje noktiju, pakiranje, par kava koje trebam obavit i naravno prije samog odlaska par sati mira s dragim. Imam tri dana. Danas mislim obaviti doktoricu i samo uređivanje plus pakiranje. Paničar kakav jesam moram se gotovo uvijek spakirati ranije. Tako si dajem mogućnost da se sjetim još nekih sitnica koje mi nisu pale na pamet i dobivam dovoljno vremena da ih nabavim. S obzirom da ne smijem nositi puno stvari, moram odabrati što nosim, a ne samo potrpati gro stvari. Moram odabrati jednu knjigu koju želim čitati ta dva dana. Moram napraviti vezicu za oko vrata tako da ploču mogu nositi svuda sa sobom. Kupila sam si i bilježnicu ako ću poželjeti nešto trajnije zapisati. S obzirom da ne znam kakve su mogućnosti za tuširanje nosim vlažen maramice. Uostalom sumnjam da ću se htjeti puno micati sa iglom u sebi i čak neko duže vrijeme nakon što ju izvade. To mi se čini ipak kao najgroznija stvar koja me čeka. Ipak ja se užasavam svoje ruke par sati nakon vađenja krvi, kamo li ne nakon ili za vrijeme nošenja tolike igle toliko dugo....fuj.
Uglavnom šutnja mine gine i to me malo plaši, jer nikad nisam šutjela, gotovo nikad. Možda na par minuta kad sam se na nekog naljutila pa sam bila u ignor fazi. Sve me frka kako ću obavljati svakodnevne poslove. Ljudi očekuju od drugih da govore. Ne mogu ući u gradski prijevoz jer ako moraš s nekim komunicirati u busu nije baš zgodno da mu na ploču napišeš: Idete li na slijedećoj dole? A ni vožnja automobilom mi se ne čini prelaganom... Ne znam najradije bi ostala doma, no vidjet ćemo kako će se situacija odvijati. Možda će mi biti lakše nego što zamišljam. Uvijek se trudim zamisliti najgore tako da me ništa ne može negativno iznenaditi.
Primijetila sam da mi se apetit pojačao od straha da ne budem gladna. A i više pričam (ako je to moguće) ili barem razmišljam o tome. Čak i je palo na pamet da se snimim kako govorim. Čisto ako operacija krene po zlu da se mogu čuti... Koji sam ja paničar. J No znam da me to više puta spasilo. Uvijek kad misli da će sve biti uredu nije. Većinu puta kad mislim da će biti strašno nije. Tako da možete zaključiti zašto se ne borim protiv svoga pesimizma. Volim se oprostiti s ljudima prije velikog puta. Lakše mi je tako. Mislim da ću i sad to učiniti. Mirnija mi je savjest.
Puse svima.
četvrtak, 30.08.2007.
JBG moram pod nož
Kvržice na glasnicama, teta doktor kaže da treba na operaciju.
Kaže i da nije strašno. Baš me zanima.
Nego dal se smije s laptopom u bolnicu?
ponedjeljak, 27.08.2007.
Anketa o starosti
Uistinu, zašto? Stvorio se jaz. Zapravo ovim postaje vidljiv. Čemu? Da se vidi reakcija? Jesmo li mi sad sudionici nekog globalnog istraživanja? Pokusni kunići?
Uglavnom, uplašila me informacija koliko jako mladih ima ovdje. Logično mi je da se pubertetlije prazne pišući blog, svi smo to radili, mi smo pisali dnevnike i sl. Ali oni s npr. osam? Ne sudim, čudim se. Također stariji od recimo 30-te. Kako to da još imaju potrebu i vremena. Iako ih razumijem, pomalo čudim i starijima. Ali opet to je moj osjećaj za vrijeme koji je pošemeren mojim godinama. Iako mi dođe da za uši nategnem nekolicinu šmrkavaca, koji se još ni u srednju nisu upisali i koji se još ne mogu sami ni nahraniti jer ne znaju jaja speći, koji se čude što stariji od 50 pišu blog i vrijeđaju rečenicama, ali oni ne znaju sami ni upaliti kompjuter... Da ima mnogih starijih ljudi koji uistinu nisu upoznati s tehnikom, ali isto tako ima i onih koji odlično njome vladaju. Ti isti ljudi ne koriste kompjuter samo za blog i igrice. Ti ljudi zarađuju novac radeći na kompjuteru i mnogi tim novcima omogućuju nekog balavcu da ima svoj kompjuter. Tako da iako imam još vremena da tih godina, osobno se vrijeđam što ne postoji niti malo poštovanja u toj djeci. Što da vam kažem, uglavnom krivim roditelje, iako sam svjesna da i društvo ima uvelike svoje prste u tome.
Prekinuli su me. Izgubila sam nit.
Uglavnom, ne mislim da time što si stariji po „difoltu“ imaš bolje tekstove, zrelije, ili bilo kako superiornije od mlađih blogera, da se razumijemo, ne želim ne busati u prsa i kritizirati sve naokolo, ali vidim da imamo problema s poštovanjem, jedni prema drugima, s komunikacijom. Nadam se da nećemo zauvijek biti drugačiji toliko da ne možemo komunicirati.
četvrtak, 23.08.2007.
Nova sezona
Ove godine je dobar repertoar za IGK. Akademski zbor Ivan Goran Kovačić.
Giuseppe Verdi: REQUIEM za sole, zbor i orkestar
Zagreb, KD "Vatroslav Lisinski", 30. i 31. listopada 2007. u 19.30 sati
Zagrebačka filharmonija
Zbor Opere HNK Split
Akademski zbor IVAN GORAN KOVAČIĆ
Solisti: Ludmila Slepneva (sopran); Andrea Szantó (mezzosopran); Alfred Kim (tenor); Luciano Batinić (bas)
Dirigent: Vjekoslav Šutej
Ludwig van Beethoven: MISSA SOLEMNIS
Zagreb, KD "Vatroslav Lisinski", 22.11.2007. u 19.30 sati
MAJSTORSKI CIKLUS
Simfonijski orkestar i Zbor HRT
Akademski zbor " IVAN GORAN KOVAČIĆ "
Dirigent: Nikša Bareza
Solisti:
Ante Jerkunica bas, Dubravka Šeparović mezzosopran, Martina Komočar sopran, Tomislav Mužek tenor
A ovo je tek početak. Nadam se novim snagama. Za one koje su željni pjevanja. Čak i publike. Oni kojima klasična glazba ne predstavlja mućenje. Oni kojima ne smeta čovjek koji maše rukama i prema kojem treba pjevati. Za njih je ovaj zbor idealan. Kao bonus tu su i poneka putovanja. Što po našoj zemljici, što po onim, vanjskim zemljicama. Uglavnom kao dugogodišnji član, moram reći da se ovog zbora još nisam zasitila i da me još veseli.
Audicije za prijem novih članova u Akademski zbor
"Ivan Goran Kovačić" održat će se na Opatovini 11 u 20 sati
u ponedjeljak, 24. rujna i
u četvrtak 4. listopada 2007.
Za daljnje informacije www.igk.hr
Promuklost, glasnice
Jeste li znali?
Jeste li znali da je jako bitno koliko pričate kad ste promukli i prehlađeni? Toliko je važno da bi zapravo i na poslu trebali biti pošteđeni govora u to vrijeme, ili možda ako vam je govor jako važan na poslu, čak trebali dobiti bolovanje kako govorom u to doba ne biste trajno oštetili glasnice, koje bdw nisu zamjenjive?
Novo i najnovije
Vidim blog se obnovio. Nadam se da je i otklonio neke greške koje je imao prije. Falio mi je. Ne znam, poznatiji mi je od mojblog-a, ali isto tako je (barem bio) nepouzdan.
Hmm, zanima me koliko.
Sad sam već treći tjedan u Zagrebu. Aktivno razmišljam o kozmetičarki i prvom posjetu istoj, razmišljam da nakon, sad, pet i pol godina ipak odem do frizera. Zadnji put kad sam ordinirala po kosi nije baš najbolje ispalo, a nakon toga sam bila na moru i apsolutno bi joj dobro došlo šišanje. Jedino treba mi pouzdani frizer, što je meni nemoguće naći, pa se tako namjeravam dati u ruke provjerenom, ali nepoznatom paru golih frizera. Za to se moram naručiti, nagovoriti dragog da me otfura do Samobora. Sjesti na stolicu i samo reći: ŠIŠAJ. Nemam ideja za frizuru, može biti i kratka. Znam da će mi sve biti šok i samo se nadam da će mi se svidjeti. Zato mi i treba pouzdani frizer. Onaj koji kad vidi nečiju facu zna koje frizure taj netko ne bi trebao nositi.
Ne znam u kome je veći problem meni ili meni,. Prvo treba mi netko ko će garantirati kod frizera, koji će javiti (frendovi su, recimo) da bi mi došli i koji će me otfurati tamo. Jedino što taj netko ne treba napraviti je dati glavu (kosu) i ne treba platiti.
Jesam li komplicirana ili sam komplicirana. Jbg.
Što se tiće kozmetičarke. Našla sam partnericu za odlazak na jedan opširan tretman. Nikad nisam bila kod kozmetičarke i s obzirom na sve, tko zna kad ću opet otić. No nije još dogovoreno gdje se ide, koliko košta, kad zapravo idemo... Znam da čekam da mi se olegica vrati s godišnjeg, znači slijedeči tjedan pa nadalje. Zanima me da li ću otić ove godine.
Fakat mi neke stvari pričinjavaju preveliki problem.
Trebalo nam je 8 mj. da odemo do bazena, koji nam je bdw 5 min od posla. Istina otišle smo prije tjedan dana, ali fakat je gilo gusto. Falilo nam je nevjerojatno malo da ne odemo. Ostale smo 4 sata. Bilo je genijalno, ali trebalo nas je pogurat. Zanimljivo.
četvrtak, 10.05.2007.
To je totalni mir i tisina
Zatisje pred buru jedno od najdosadnijih i najgroznijih trenutaka.
utorak, 27.03.2007.
bez naslova
petak, 16.02.2007.
Nesto o anoreksiji
Samo mala digresija na sve pa da krenem po redu od kraja:
Hvaliti se, ovdje, kako nikad nisi bila na dijeti i kako imas 168 i 54 nije bas primjereno. Iako po mom misljenju nisi bas mrsavica zvucis, ne zelim biti gruba, ali zvucis bahato i to sto si napisala me pogodilo u zivac i razljutilo me.
Drugo, primjetila sam jednu stvar za koju me zanima da li ih (ih=Jako mrsave cure) smetaju kosti. Naime jako se trude kako bi se smanjile, ali na kraju imaju problema s kostima, one pocnu strsati i kvare figuru. Glava postane prevelika, a o stopalima da i ne pricam.
Jednom sam, od kad sam velika, imala 50 kg i ono sto me smetala bila je razlika izmedju struka i kukova i to je ono sto me odbija od, u mojoj glavi, idealne brojke 50.
Slona sam ani, ali se uspjesno borim protiv nje vec preko deset godina s tim jednim izletom prije kojih cetiri godine, kada sam odbijala hranu...
Iskreno strah me za moju eventualno buducu djecu. Znam da se moram boriti protiv dvije velike stvari. Prva je moj problem s kilazom. Moram se nauciti ne gledati na kile tako da niti nesvjesno ne prenesem na dijete isti problem, a drugi je borba sa svijetom da uklonim(o) napad medija s premrsavim zenama, kako moje dijete to ne bi pokupilo s televizije i casopisa.
Isto tako znam da cu se morati truditi da mi dijete ne krene na gimnastiku ili ples bilo koje vrste, jer ja osobno vurem korijene svog problema iz plesne skole.
Visoka sam 170 cm tada sam imala 57 kg i svakodnevno su me PROFESORICE vabile na dijetu jer sam debela. Neke stvari je tesko izbiti iz glave.
S obzirom na sam prirodno lakih kostiju i nisam sklona nekom debljanju (Osim oko trbuha) od sebe ocekujem da ostanem u formi (Jer mi ne bi trebalo biti jako tesko, samo malo kontrole).
Dugo, cijelu osnovnu skolu sam izgledala bolesno mrsavo iako sam u to doba jela vise nego sad, ulaskom u pubertet neke su se stvari pocele mjenjati. Eto tako je poceo problem.
Sad imam potrebu imati struk, s ostalim djelovima tijela sam uvjetno receno, zadovoljna i zelim biti lagana. Ne mrsava.
četvrtak, 15.02.2007.
Novi tutac u familiji
Mališan nije prirodno narančast. Pa šta? Nisam ni ja prirodna plavuša. Dobro sad, nisam više ni plavuša, ali koja god to boja bila još uvijek je farba.
Sviđa mi se ideja da ga imamo. Uistinu. Veseli me da imamo po čemu prčkati i trošiti novce za nešto. Kakti ulaganje. I da, to je uistinu ulaganje. Ne želim nikakvu raspravu u što je to ulaganje. Možda u auto, možda u sreću, nije ni bitno, sve dok nas to čini sretnima. Kažu svaka budala ima svoje veselje.
Više nemam puno vremena na poslu. Sad su i stanke za gablec na minimali, tako da sad koristim prednost imanja kompjutora doma. Pišem doma i kasnije to lijepim na net, jer to još tu nemam. Bit će vremena i za to. Svako zlo za neko dobro.
Uglavnom naša je prinova iz 72 godine. Kada su ga radili ofarbali su ga u neku žutu boju. Tko god da ga je zadnji ili ne znam koji po redu imao želio ga je narančastoj boji. Tko zna možda je baš to bilo presudno da on kaže da, želim ga. Njegov je tata imao narančasti gs kad je ovaj bilo mali tako da mu je kao takav više srcu prirastao.
Na njemu ima još dosta posla. Tko zna koliko ako ćemo mi prčkati po njemu, ali i tako nam se nigdje ne žuri. Charlie će valjda skoro biti u voznom stanju, a i moj gesonja bi u neko dogledno vrijeme trebao biti gotov.
U ime restauracije moga, dižem kredit. Bit će mi to dizanje prvog, službenog kredita. Na cijele dvije godine i neće biti pretjerano mali. Bit ću prava. I isplati će se.
srijeda, 17.01.2007.
Danas stiglo mailom
Pismo korisnice softverskoj kući
Postovana gospodo,
Prosle godine izvrsila sam upgrade sa Decka 5.0 na Muza 1.0. Nazalost
program veoma lose radi. Nekompatibilan je sa financijskim softverom tako
da je sada jako ogranicen pristup aplikacijama Garderoba, dok se Nakit i
Cvijece ne mogu pokrenuti, a koje su savrseno funkcionirale sa Deckom 5.0.
Uz to sa instalacijom Muza 1.0 doslo je do automatske deinstalacije mnogih
zabavnih aplikacija kao sto su bile Krstarenje, Vecera u dvoje, Vecer u
kazalistu, i sl., ali su umjesto njih instalirani novi (koji nisu iz te
kategorije) tipa: Poker, Subota ispred TV-a i Nered svuda 2005.
Startanjem programa Razgovori 8.0 pojavljuje se prozor koji upozorava na
gresku i obavijestava o onemogucenom pristupu nekim datotekama. Pokusaj
njegovog ponovnog pokretanja rusi sistem.
Ni pod kojim uvjetima program ne izvrsava funkcije: Spremanje u kuci i
Pomoc u kuhinji. Pokusala sam problem rijesiti patch-om Zvoncanje, ali
ovaj visenamjenski usluzni program, koji je ranije sjajno pomagao sada
daje vise nego ogranicene rezultate.
Molim Vas da mi pomognete. Nesretna korisnica.
-- Odgovor tehnicke sluzbe --
Ovo je tipican problem na koji se korisnice zale i on nastaje uslijed
zablude. Mnoge nase korisnice vrse uprgrade sa Decka 5.0 na Muza 1.0 sto
je zapravo kardinalna greska jer je Decko 5.0 paket za zabavu, dok je Muz
1.0 operativni sistem i to projektiran tako da izvrsava sto manji broj
aplikacija.
Pritom mnogi programski file-ovi mogu se instalirati samo jednom
godisnje, i to je uvjetovano sa mnogo faktora, posto Muz 1.0 ima vrlo
ogranicenu memoriju. Zato predlazemo da razmislite o kupovini novog
softvera za poboljsanje performansi.
Kao najefikasniji pokazao se Kuhinja njegove mame 18.1, Strpljenje 10.0, a
ne treba zaboraviti ni Njeznost 1.1. Kada se koriste zajedno ovi programi
ce uciniti da Muz 1.0 razvije osobine kao sto su Popravke u kuci 1.0,
Najbolji prijatelj 7.6, Vecernji izlasci 1.2, Romantika 1.0, pa cak i
Teretana 1.1
Savetujemo da ni po koju cijenu ne instalirate programe Punica 1.0 jer
aplikacija daje smrtonosnu funkciju za Muza 1.0 uvlaceci ga u petlju u
kojoj ce izvrsavati samo Pecanje 9.4, Lov 5.2, sve dok konacno ne upadne u
program Pivo 6.0, koji izaziva generiranje file-ova Pivski stomak 9.1 i
Hrkanje XP koje je prakticno nemoguce izbrisati.
utorak, 16.01.2007.
Život s kreditom
Kad napuniš dvadeset i sedmu, a nemaš potrebu za brakom i djecom, jedini način da se osjećaš ugroženo, zatočeno ili u kratko odraslo, je dići kredit.
Ja ću, osobno, dići kredit kako bi u red dovela, još ne sasvim moj, auto. Naime ja sam zaljubljenik u stare citroene. Najdraži od svih mi je cx prestige, nakon toga ds, poznatiji kao ŽABA, a za sada je moj ljubimac mala verzija, neki hibrid oba auta, GS super 1,3. Moje je godište. I za sada nije vozan. Istina, pali bez problema, ali ima problema s hidraulikom. Kako bi se bolje izrazila, ima problema s dizanjem. Nije da se ne diže, samo ponekad procuri, pa mu ne rade kočnice i tako to. :)
Sad je kod mehaničara, zahvaljujući BOBIJU, kvatovskom policajcu, koji je četiri dana nakon što smo skinuli tablice na auto stavio neku naljepnicu na kojoj me obavještavaju da će auto ukloniti za tri dana ako ga ne maknem. Navodno jer nema tablice, ne mogu doći do vlasnika automobila. Pih, sve bi to još i bilo ok da pores mog auta ne stoji još nekolicina koja nema tablice, jedan čak nema ni prozor, a njima nije ništa nakeljio i još stoje na parkirališto.
No, s obzirom da ja volim svoj auto, imam dobrog dečka kojem nije bio problem prčkati po autu pa se dotični mogao upaliti i uz pomoć MaKajGota koji je našao vučnu službu auto je otišao doktoru za automobile. Jednom krasnom stričeku koji također voli stare citroene. Kako bi sve bilo kompliciranije imali smo probleme i oko brava Gs-a. Naime, stjecajem okolnosti original ključ je izgubljen još u šestom mjesecu, a rezervni ključ su ukrali iz dečkovog auta. Tako da smo bili prisiljeni provaliti u vlastiti auto. Zabava za cijelu obitelj.
Prvi korak je tako apravljen. Auto je odšlepan.
Sada slijedi procijena. Prvi na redu je mehaničar, pa limar i lakirer, pa tapetar. A kupila sam i laptop, moram kupit sauger, a i blagdani su me malo odveli u minus, jbg kad sam i rođendan imala i tulum za rođendan, a i neka shoping manija me uhvatila.... Uglavnom morat ću dići kredi da pokrijem auto, laptop i minus u banci.
Četiri dana nakon Nove godine, prilikom šenje odlućih, konačno, otvorii onasve u jedan u Zagrebačkoj banci. To s vrata koja me vode do kredita. A što ću ne volim imati jamce. Rađe ja to dignem preko master kartice. Tako sam svoj na svome (govnu).
Eto, sve je jasno.
Dobra vijest od ove godine, nekako sam prestala pušiti. Naravno, tu i amo popušim po cigaretu, ali ne svaki dan i ne više od dvije. (osim na tulumu, mom, koji je bio sad u subotu, tada sam popušila četiri.) Ja mislim da je to bravo.
Ne znam da li ste primjetili da je ova godina, recimo, loše počela. Ja se osobno ne bih smijela žaliti, ali kad pogledam ljude oko sebe i kad su ti ljudi pogledali oko sebe, jedini zaključak je da već dugo nije bilo ovako lošeg početka. Frendica je na prvom danu skijanja zaradila potres mozga, od njenog frenda mamu su opljačkali u Budimpešti, moja se sestra zaključala van stana oko 4 ujutro na Novu i zvonila pola sata prije nego što me probudila da ju pustim unutra, mojoj je mami na 16 dana došla svekrva i pila joj krv na slamčicu, naš pas je bio na pregledu kukova i otkrili su da ima krive kukove i da nikad neće imati leglo ida niš od natjecanja, mom dečku propadaju svi poslovi, frendica je izgubila bebu (nije se primila)....Ma totalno zabrinjavajuće. Svi se nadaju da se sad sve ispucalo. Valjda bu bilo bolje.
Večeras sam po prvi puta u svom životu u prvom mjesecu u Zagrebu vidjela komarca.
Već sam se pribojala da sam toalno izgubila potrebu za pisanjem. Pomislila sam da edino kad imam nešto za pisati je kada se žalim, i znate što, bila sam u pravu, to je ono što nas (time mislim na sebe) od pravih pisaca. Pravi pisci imaju o čemu pisati i kad nisu nadrkani i kad im ježivot složen kako treba. A ne kao ja. Sad kad mi je ljubav kak treba sad sam ja pasivna. I da postajem masivna. Ja sam jedna od onih koja dobij apetit kad je sretna. Sebljam se iz dana u dan. Katastrofa. :) A šo ćeš. Stalno se brinem dal on ima što za jesti, da slučajno ne bude gladan i onda si nekaj fino skuham. Jako volim svoju hran. K tome kako mi je godišnji počeo tako sam ja dobila neku pretjeranu potrebu za kuhanjem. Bili smo u konzumu, onom velikom i naletjela sam na razne kutije s kolačima u vrečici .Kupila sam si to pa sam pekla kolače. o je tako jednostavno. Ko juha iz vrečice. Svatko ih može napraviti, a još su i brzo gotovi. I tako, pridružila sam se naciji koja nakon Bžićnih blagdana priča o kilama koje su stukli i planovima kako ih maknuti. Ne stajem više na naprijateljsku vagu, dosta mi je toga. Sad se malo rjeđe i u ogledalo gledam, samo mrzim kad mi frendovi komeniraju kako mi se vidi da sam se malo popunila. Eto, sad u šetnje, papica s manje masnoće i tako do uskrsa, kad ćemo se potruditi da sve što uspijemo maknuti vratimo. Pusice, laka vam noć.
ponedjeljak, 04.12.2006.
Promjena adrese
Ukoliko su tako loši ja se trajno selim na mojblog.
Iako ovaj blog mi je draži po dizajnu. Ugodnije se osjećam kad tu pišem. No, nedavno su nam srušili stranicu i forum ckh-a, pa mi se s obzirom na iskustvo čini da ću se moći preseliti na drugi blog bez nekih većih problema.
utorak, 21.11.2006.
Nemrem si komentirati
Htjela sam odgovoriti na šofer ili striček pitanje, ali ne otvara mi prozor za komentar.
Pa evo, odgovaram. Prvo vrijeme smo ga zafrkavali da je šofer, no s vremenom smo krenuli na mamin dečko, što je s obzirom na njihove godine presmiješno. Ne znam kako bi ga sad predstavila da moram. Vjerojatno dečko. Iako joj je još uvijek šofer. 
petak, 17.11.2006.
Obiteljske veze
Kad smo već tako blizu blagdana koji okuplja obitelj, možda je vrijeme da vam na neki način pokažem zašto se kod nas obitelj ne sastaje.
Kao prvo ja i moja starija sestra imamo dvije mame i dva tete. Imamo i mlađeg (polu)brata.
Kao i sve familije nekad nas je bilo prvo dvoje (mama i tata) na godinu dana, pa troje (mama, tata i kći (sestra)) tri godine i pol, pa četvero (mama, tata, sestra i ja) tri godine i pol. Zatim se tata preselio i bilo nas je tri (mama, sestra i ja) plus dvoje (tata i zla maćeha). I šest godina nakon tri (mama, sestra i ja) plus troje (tata, zla maćeha i braco). Pet godina nakon nas tri smo postali četvorka (mama, sestra, ja i mamin striček). Osam godina nakon zla maćeha je tatu preselila na jedan dio kuće i pregradila kuću. Sad su i oni razdijeljeni na jednog (tata) i dvoje i pol (zla maćeha, braco i povremeno neki striček).
Istina mama i striček sad ne žive sa sestrom i sa mnom, ali mi se nismo rastali, pa to ne broji. Uostalom sestra i ja imamo i zeca, ni njega nisam ubrojala, a i mama i striček imaju pesa, i njega sam izostavila.
Uglavnom nas imam puno. I ne brojeći tetu, bratića, sestričnu i njihove. Nisam ubojala ni dečka i njegove. Ni ne trebam i s ovima već imam pune ruke posla.
Mama i tata se normalno razgovaraju, čak i tata i mamin striček se razgovaraju , ali nekako mama i zla maćeha nisu u nekoj komunikaciji. Ako pripazite na razvoj događaja sve će vam biti jasno.
Lijepi pozdrav i sretne obitelji. J
utorak, 14.11.2006.
Božićna groznica-prvi dio
Ne znam spadate li u one koji se muče oko Božićnih poklona i općenito oko planiranja tog praznika. Ja osobno spadam. Na neki način. Već jedno dulje vrijeme razmišljam o poklonima.
Ove godine su opet na red došli ručni radovi. Ne toliko zbog štednje koliko iz potrebe da nekom izradim nešto. Nešto posebno za neku osobu.
Tu će se naći bookmarkeri, naušnice, svijećnjaci, vjerojatno koji šal i sl. Ovisno o vremenu koje ću uspjeti odvojiti za to.
Volim da mi je sve spremno barem tjedan dana do B daya. Naravno da se sjetim još koga i zadnji tjedan, ali uglavnom je sve zapakirano do 20.12.
Silno mi je važno i da ne bankrotiram , uglavnom zbog rođendana koji je nedugo nakon Nove godine, koja također iziskuje financijski trošak.
Istina zarađujem, ali ipak pitanje je i kako trošim. Za sada ne vidim neku veliku lovu koju mogu bez razmišljanja trošiti, vjerujem da nema putno takvih koji si to mogu priuštiti.
Ne znam kako bi mi bilo da uz sve imam i djecu koja ipak zahtijevaju najviše.
Čut ćemo još o ovoj temi.
ponedjeljak, 13.11.2006.
San i java
Probudila se prije zore. On je bio u dubokom snu. Pazila je da ga ne probudi. Gotovo je se išuljala iz kreveta. Nedugo zatim već je bila obučena i kretala je na posao. Spustila je rolete kako ga sunce ne bi probudilo. Poljubila ga je i krenula. Vratit će se i nada se da će on još biti tamo, gladan. Donijet će hranu i nahraniti ga. Jedva čeka opet sanjati uz njega.
petak, 10.11.2006.
Raspisana zmija
Dragi mi je na mojblogu. Pa sam i ja svratila. Pa sam i tamo pocela pisati. Ako vas zanima, ima link. :)
četvrtak, 09.11.2006.
Umorna
Umorna od zivciranja, glava me boli od gledanja u kompjuter. Vec se dobro osjeca da cu dobit i to me nervira, htjela sam nesto prije nego sto dodje, ali cini se da ce priroda odraditi svoje, moda i prijevremeno ovaj mjesec, samo da mene zajebe.
Pih, koja me paranoja hvata. Prekjucer sam mislila da su kompjuteri protiv mene, danas je vec priroda.
A sta, nisam ja kriva.
Prekjucer me prvo izdao moj kompjuter.
Prvo mislim da mu je otisao cd citac ili kako se to vec zove jer ne cita cd-e. Misli da je prazan. Da bude bolje imala sam nesto za isplotati sa tri cd-a. To sam sredila tako da sam skinula podatke sa cd-a na drugom kompu i prebacila na svoj preko javnog, a onda da to ne bi bilo sve od njega, komp je odlucio da neke nacrte ne zeli plotati i to pokazivao demonstrativnim gasenjem AutoCad-a svaki put kad bi probala tu divnu radnju. Na kraju sam i neke nacrte plotala s drugog kompa.
Mislivsi da je to to, vec vracajuci se doma, svratih u Konzum. Htjedoh izvagati kostice, kad ono vaga ne radi. Rekoh boli me briga idem na drugu, a kad tamo ni druga ne radi. Rekla je teta prodavacica da se sve sblesiralo. Ok. Cekam. Gasi vagu. Pali vagu. Sest baba ispred mene. Ok. Cekam. Vazem, sedma baba mi se smajhla o dupe. Hmm. Da je musko osamarila bi ju. Mrzim dodirivari strane ljude. Okrenem se, pitam, biste li mi dali da malo disem? Baba ni makac. Razbijesnjela ko Mad Max prilazim mami i vicem kako bi htjela prebit babu. Mama se slaze s tim.
Odlazim po kruh. I tamo je red. Majka opet odlazi, ovaj put do cajeva. Ja cekam. Cekam zato sto su i tamo vage zblesirane. Od kad nak je i kruh nakodovima, nema sto druge nego cekati. Taman sam, konacno na redu, kad li neka zenska iza mene narucuje kruh. Osinem ju pogledom. S mislju UBIT CU TE. Zena je odmah reagirala tekstom, ja sam mislila da vi vec dobivate. Totalno luda, vec poprilicno glasno komentiram da nije bed, ako se ovako nastavi ja cu do noci stajati tu u redu. Eventualno mozda dodjem i prije ako nikog nece biti kod kruha. Na to prodavacica ipak pita sto bi ja. Rekoh TO i pokazem na kruh neznanog imena koji je lezao ispred mene.
Opet vicuci priblizavam se mami. Ono sto je ispalo iz mojih usta bilo je totalno jadno jer sam se tako i osjecala. Rekoh: Majko kakvu si me to rodila da svaka susa moze proci ispred mene dok ja cekam u redu. Ta recenica ima i dublji znacaj jer me prije par mjeseci s blagajne izgurala jedna zenska. Bilo je poprilicno smijesno za vidjeti moju facu kad se to dogodilo. Bio je i kolega s posla sa mnom u ducanu i nije mogao vjerovati.
Nego da se vratimo u Konzum. Pobacale smo u kolica sto smo namjeravale i krenule prema blagajni. Izbor blagajne? Katastrofalan. Znate li koliko je glupo imati poprilicno puna kolikca i traku koja ima 2 m i ne radi. Prvo izbacite sve van i onda vam teta na blagajni kaze da bi trebali sve premjestati dok ona cekira. Neka. Nije bad. Kisobran koji sam odabrala nije imao barcode, ok idem po drugi 200 m udaljen kisobran. Jedno od 4 pive koje sam uzela jedna je prazna (jebeni twist off) i da bukovaca je imala rivu sifru ali to je sredjeno jer je teta imala biljeznicu s povrcem i nepravilnost je ispravljena.
Mozda je paranoja, ali po meni je opravdana. Idem sad doma. Spavat. Lijepit slike. Kaj got.
Pozdrav.
Ko koga voli?
Da, ovo izbacivanje osjećaja je dovelo do nečega. Ljuta sam.
On mene nije pustio u svoj život. Zatvoren je. Zaključan.
Odlučila sam ga malko izbaciti iz svoje sobe. Ne skroz. Naime, ja jako volim imati slike po sobi. Moje i meni dragih ljudi. Tako sam polijepila slike s tuluma i proslava, izleta i sl. Na većini slike je moj dragi i to mi se nije činilo ni čudno ni loše, ali kad razmislim da se nemam gdje okrenuti i da zapravo mogu računati na prijatelje, ali ne i na njega, odlučila sam malo popraviti omjer. On će i dalje biti tamo, ali ću neke slike maknuti i zamjeniti s onima koji to zaslužuju.
Da zvučat će grozno, znam da i ja na tim svim silnim slikama imam tri bivša, jer su slike društva pa su se i oni tamo našli, ali opet važan je omjer. On u sobi kao i moj bivši za kojeg znam da me nikad nije volio ima sliku sebe i njegove bivše. To je jedina slika koju ima u sobi. Da, smeta me malo, ali to je moj problem. Riješit ću ga tako što ću reducirati njega sa svog zida. Čini se potpuno fer.
Imam frenda koji drži sliku sebe i bivše u sobi, ima sliku i sebe i sadašnje, ali to mi se sve čini čudno.
Čisto za dobivanje prave slike, objesit ću i ja jednu posebnu sliku sebe i bivšeg. Ne s društvom, nego sami u zagrljaju. Zanima me da li će njega to smetati.
Nakon dužeg vremena. Možda sam ja u krivu. Možda iz mene izvire neka neobjašnjiva nesigurnost. To bi moglo biti to, ali vidjet ćemo.
Zabranjene misli
O nekim stvarima ne spijem pisati na blogu. Nije u redu da iznosim svoje misli ako se ticu i nekih drugih ljudi. Nije u redu zbog njih, njega.
Htjedoh samo izbaciti dio iz sebe. Baram jedan dio onoga sto me muci. Ne hvata me toliko depresija koliko neki neobjasnjivi strah. Vidjela sam ga na jednoj slici, nakos sto se nismo vidjeli dva dana (nije to nesto posebno dugo, ali cini se jako daleko) i ucinio mi se strancem. Nekakva blaga panika me copila. Tesko mi je. On sad nesto radi, a kad radi meni je nedostupan. Ako imam problem ne smijem mu reci jer ima tekst kao moj stari kad bi se posvadjala s macehom "Zasto to sve sad? Zasto mi to radis? Ne sad?". Kao da covjek bira kad ce problemi nastati.
Kao da si mogu reci, ne , nemoj se sad sekirati, ON sad ima nekog posla cekaj kasnije. Kasnije, ako cu mu ista reci kasnije, on ce reci "Ne mogu sad o tome govoriti. Ne znam kako bi onda reagirao. To je proslo, zasto sad to spominjes?". Uglavnom nije mu jasno da ce me sitnice dovesti do ludila.
Zatvoren je do boli. U ovom slucaju moje boli.
Kad sam ga vidjela na slici, pozelela sam ga ne vidjeti. Ucinio se strancem, ali znala sam da ma koliko mi izgledao kao stranac on to nije i tim je sve to jos bilo gorem. Vidjeti poznatog stranca i s njim leci u krevet i k tome on ne bi imao snage ili volje ili i jedno i drugo, saslusati me i pomoci mi da mi postane blizak. Kao da je to moj problem, kao da mi ne postojimo ni ko ideja. Mi smo dvije jedinke koje se druze. Zajednistvo ne postoji.
Ne znam. K svemu dao mi je i knjigu za citanje zove se '84. Definitivno to nije stivo za ovo vrijeme. Ponekad me knjige plase. U mene se uvuce negativan osjecaj iz njih. To mi se desava i s fimlovima, zato sam pobornik happy enda. U suprotnom imam nocne more danima.
Ne, ne budim se s urlikom, samo sam neobjasnjivo tuzna, uznemirena i bojazljiva, gotovo bez razloga.
Zivot je dovoljno sjeban, ne moramo citati i gledati izmisljene katastrofe.
Uglavnom, nalazim se u jako uzdrmanom stanju, a osoba koja bi mi trebala biti najbliza to ne zeli znati jer nema energije za mene.
Zasto to pisem? Zelim izbaciti iz sebe ono sto me gusi, mozda se uspijem izljeciti sama.
Zasto to pisem ovdje? Ako slucajno dodje citati moj blog, mozda bude imao energije i volje procitati sto me muci, jer vjerujem da nece imati isto da mu to kazem. Uostalom ovako ce imati informacije iz vremena kad je problem detektiran i aktualnan, a ne dva dana kasnije. To je njemu jako vazno. Za njega nema smisla rjesavati ista sto nije aktualno. I tako, sluzim se modernom tehnologijom.
Sad cu pricekati jedno vrijeme da vidim da li ovo djeluje.
Pozdravcek.
srijeda, 08.11.2006.
KOLIKO UTJECEMO NA DRUGE OSOBE I KAD NE RAZMISLJAMO O TOME
Zasto mi je ova tema uopce pala na pamet?
Svako jutro dolazim na posao i ne razmisljajuci kacem "Dobro jutro" teti na porti, uzimam kavu i uz "Dobro jutro" dodam i "Hvala". Kad prodjem pored nekog nasmijem se koliko mi jutarnji umor dopusta i uz "Dobro jutro" svakom iz grupe koji mi prodju pored vrata dobim koji zajedljiv, glupi i spustajuci pozdrav od svog sefa.
Vec danima razmisljak kako da reagiram, a zivcira me sve vise. Sve do danas. Danas sam dosla na posao s keckama.
Na ljude u firmi to je imalo zanimljiv ucinak. Vise manje je sve bilo isto kao i svako jutro, ali umijesto smijeska do ureda...
Jedan mi je stricek rekao kako mi mora reci da su mi krcke bas slatke. Na to je dobio veliki iskreni smijesak i veliko "Hvala". Jednostavno me razveselio. Nedugo zatim sam srela jednu tetu koja mi je viknula na 10 m od mene (dok mi je prilazila) "Leptiric" i nadodala "Tako te volim vidjeti, narocito ujutro, svaki put me oraspolozis". Tog trenutka sam se osjecala genijalno. Prepuna pozitivne energije kojom su me napunili ovi divni ljudi.
Naravno da je sef glupo reagirao kao i obicno, ali ovog me puta nije spustio.
Cak kasnije kad sam srela jos jednu simpaticnu i meni jako dragu tetu koja je uvijek vesela i nasmijesena, rekla mi je "pipi duga carapa. Kao da je Pipi duga carapa u nasem hodniku. Kako si vesela. Taman mi je tako neso trebalo, od ranog se jutra svadjam nesto s muzem."
Sto me najvise fascinira? To sto ja znam da su mi ti ljudi danas, svaki od njih, poklonili veliki poklon, a cini se da sam i ja njima nesto nesvijesno poklonila. Nadam se da cu nastaviti s tim. Veseli me veseliti druge.
Lav ja. :)
četvrtak, 02.11.2006.
Zasto imam osjecaj da mi svi radimo za nju, a ona sere?
Ona bi trebala raaditi za svoj diplomski. Za sada znam da sam preko nekoliko sati provela skupljajuci stvari za njen radi i ma kaj got je takodjer, ona nije jos prstom makla i dosta mi je. Molim te da i ti stanes s radom. Doslo je vrijeme da i o na zasuce rukave. Nema smisla skupljati ista za nju jer ona do sada vec ima knjigu o becketu i jos nije pocela sastavljati ista. Znam i da ocekuje da joj mama ili ja tipkamo rad. To nije uredu. Ipak mislim da bi i ona trebala uloziti nekog truda da taj njen diplomski zazivi. Do sada je ulozila samo napor u nagovaranju drugih da rade za nju. Dosta. Fakat dosta, majku joj njenu. DOSTA!!!!!!!!!
četvrtak, 26.10.2006.
Predrasude o pretilim ljudima?
Moram priznati da mi je doticna blogerica susjedica digla zivac. Vjerojatno cu povremeno biti netakticna. Ali fakat nije fer. Postoji nesto sto ona osobno moze poduzeti u vezi sa stanjem u kojem se nalazi. I kaj istina je da debeli ljudi cesto imaju totalno slatke face. Zasto bi trebalo presucivati lijepe stvari kod nekog? Zato sto ta osoba zna da ima debele xerice i kaj joj je guzica prevelika za prosjecnu stolicu. Pa ima nesto lijepo sto se ne smije spominjati? Totalna glupos. Ta osoba je zavijedila da joj nitko vise ne daje komplimente.
Slijedece, i dalje u afektu i katastofalno grozno od mene sto cu ovo izvaliti, ali sto lijepo stoji na ljudima koji su duplo tezi nego sto bi trebali biti? I nikakva fenci obleka to nece sakriti. Da pretjeruju s malim brojevima i i diskriminirane su zene koje su malo puesnije gradje koje su i zgodnije od anoreksicarki za koje se doticna obleka radi, ali mislim nema goreg od pretile osobe u tajicama i uskim majcama. Neke je stvari jednostavno ruzno za vidjeti.
Iako svaka cast osobi koja ima dovoljno hrabrosti to isfurati.
Uglavnom ljuta sam da svatko moze komentirati moj izgled. Premrsava, taman, kaj si anoreksicna, kaj ti jedes kaj, pa ti jedes kao pticica, tebi i ne treba hrana.......
Da mi je vidjeti da se netko tako razgovara s debelima. I to mislim za vrijeme normalnog dana, normalni ljudi, navodno odgojeni ljudi, sefovi, prijatelji, svi si daju za pravo komentirati mrsavije osobe.
Ukoliko sam anoreksicna znaci da imam bolest u glavi i da mi je tesko i da mislim da sam bez obzira na to sto mi govore uvjerena da sam debela, a ako sam normalna, nije uredu da lijecis svoje komplekse vrijedjajuci mene. Uglavnom postoje dvostruki standardi i uglavnom ne volim debele ljude. Plase me,. Plasim se da cu jednom i ja biti debela. Bojim se trudnoce. Bojim se pms-a. Svega se bojim. Nije u redu da postoje tolike razlike. Eto.
srijeda, 25.10.2006.
slavi se deveta godisnjica
Prije tocno devet godina, nas mali zbor uputio se na Krk na natjecanje amaterskih zborova. (bili smo drugi).
U busu se rodilo prijateljstvo. Stvorena je petorka. Dva decka i tri cure. Danas, hm, jedan je bivsi od jedne, a drugi je bivsi od druge i trece. I dalje smo prijatelji. Imamo 26 tj. 27 godina i dalje se povremeno nadjemo uz gitaru i pjevamo kao nekad. Kao kad smo imali 17 tj. 18 godina.
Jedino sto vise ne pijemo bambus.
Prosli smo sve rodjendane zajedno. Gotovo sve Nove godine zajedno. Da. Devet godina. Danas.
ponedjeljak, 23.10.2006.
Uvijek ponedjeljak
Svaki ponedjeljak se osjecam kao dijete kojem je netko istrgnuo lizalicu iz usta.
petak, 20.10.2006.
Burza ili ono sto vam ubija volju za zivot
Nekad se gledalo da je strasno biti bez posla. I danas je to grozno, ali najgore od svega je ako se morate prijaviti na burzu. Kad se borite za zdravstveno.
Stalni razgovori i sto ti ja znam. Kad si razmislis konstantno moras misliti o njoj, o burzi. Na kraju krajeva, fakat dobijes onu potrebnu zelju da prihvatis bilokakav posao samo ako znas da se s nje mozes maknuti. Mozda su konacno postigli neki cilj. Pitanje koliko su samo pojedinci s njom sretni.
četvrtak, 19.10.2006.
Zima? Hladno? Ma daj...nemoj rec
Dizete se ujutro, jos je mrak. Vani je magla. Sinusi proizvode golemu kolicinu smeca u vasem nosu. Niste dobro spavali jer ste polovicu noci pokusavali udahnuti, malo, tog prekopotrebnog zraka. Probudili ste se i odmah pojurili na wc jer imate blagi oblik upale mjehura. Istina tek je deseti mjesec i zbog toga i imate dilemu, da li uzeti sal, rukavice i kapu. Ljudi ce vas cudno gledati i razmisljate koliko vam te stvari zapravo trebaju. Bojite se sto cete nositi u prosincu.
Oko vas prolaze tinedjerke koje se furaju na neki image "meni nije hladno" jer joj se nosi bas to kaj je odabrala i boli ju briga za hladnocu i nekim cudom i izgleda zdravije od tebe sto si zakrabuljena. Treba nesto nauciti od klinaca, oli povratiti to razmisljame. Snaga volje nas bolje cuva (ponekad) od odjece, obuce i dodataka.
Nadam se da cete ostati zdravi.
Lijepi pozdrav.
srijeda, 18.10.2006.
Stanje pripravnosti
Da bi bili sretni i zadovoljni, sigurni i to sve skupa, ljudi stvaraju kaos. Ono u cemu se najugodnije osjecaju. Kao sto svinje vole govna i kaljuze, tako i ljudi vole prepiranje, pizdarije i psihicki kaos.
Jednostavno. Cak i fizicki vise volimo necisto, neorganizirano, nesavrseno nego tako zvane.
Neprirodno je kad je sve "po znori". Svi mi volimo imati neke svoje buhe na televizoru, neke svoje carape u kutu sobe ili barem neopranu pepeljaru kraj telefona.
Jednako je i s odnosima. Veze koje izgledaju idilicno izgledaju umjetno i lazno.
Meni se moja veza cini savrsena, upravo iz razloga jer je prepuna buha i prasine ima i neka stara skrinja iz koje svako toliko vadim zaboravljene drage ili barem zanimljive stvari iz proslosti. Upravo zbog bura i povremenih pijavica, ona je savrsena, za mene (nadam se i njega). No, ponekad, samo ponekad, nadjemo se u nekoj skoro idili.
To je vrijeme kad me pomalo hvata panika. Jer uvijek nakon idile dolazi pojacani kaos. Kao svemir izjednacava dobro i zlo. Kao da uvijek mora biti odredjena kolicina tuge, a u vrijeme idile je nema...
Kako god da bilo, cak i tu "idilu" pozdravljam s osmjehom na licu, jer i povremena idila daje na dinamicnosti. Toga smo svi zeljnji. Sve mi radi, samo nemoj da je stalno jedno te isto.
Docekala sam ju s cudjenjem. Naravno. Otvorenih ociju sam gledala doticnog, koji se najednom poceo ponasati kao da sam mu sve na svijetu il ibarem kako to mali Mujo zamislja (da se ponasa osoba kad mu je netko sve na svijetu). Onda, nakon sto sam se prestala tome toliko cuditi, pocela sam osjecati blagu paniku oko toga sto slijedi, jer znam kako to od prilike ide. Sad mi je sve lijepo, nakon dva dana prihvatila sam momentalno stanje. Po nekim mojim iskustvima, ova bi moglo trajati jos par dana, iako nikad ne znas, vrijeme je varljivo ovih dana.
Moram priznati da bih vise uzivala da mi nije hladno, da se mogu naspavati ili da me bar sinusi ne bole. Zene uistinu nikad nisu zadovoljne.
petak, 13.10.2006.
Petak 13
Prijatelj nam sutra ima rodjendan a mi nismo nista kupili. Veliki shoping centar je u ovom slucaju, kad nemamo ni pribliznu ideju sto bi kupili, idealan izbor. Nesto cemo naci.
Jucer mi je sjela placa i jako se veselim trosenju iste.
Ja volim petak 13. Mislim oduvijek. Ne sjecam se nekih strasnih stvari koje su mi se dogodile na taj dan. A valjda kad ocekujes nesto grozno i desi ti se nesto lijepo, nekako ti se taj dan ucini posebnim.
Uzivajte.
srijeda, 11.10.2006.
Vrijeme je lijepo. Ja sanjam zabe. Tocnije ajkule. Zivio ds.
Samo sto si nisam kredit nabila na glavu. Mora da cu uzivati u buducosti.
Preplatili smo stuju, nitko nije siguran koliko jerbo se to ne razumije iz pisamceta koje smo dobili iz hepa. Uzivaju biti nadmocni, pa cak i kad nisu u poziciji za to.
Posao? Ma ide, samo mi se spava svaki dan. Nakon 12 h vise ne znam za sebe, naravno do vremena kad trebam ici doma. U to doba mi se pocmu vrzmati neke blistave ideje i tako rijetko kad odem ravno doma i u krpe. Neka, jos sam mlada...
Ljubav bas i nije da je idilicna, ali ne moze mi sve ici u zivotu.
Tu, kod ljubavi, imam neku zackoljicu. Naime, nema organizacije, a ovo sto se spontanoscu zove samo mi zadaje cvoruge po glavi. Prvo sljakam osam - devet sati, s tim da se budim i izlazim iz stana dok se jos ni sunce nije probudilo, a onda popodne njemu se obicno spava ( prekasno se probudio, pa je malo umoran) ili ima neodgodivu kavu s nekim od svojih pajdasa. Sve bi to jos islo nekako da mu se onda predvece ne dogodi da ima posla s autima ili auticima, ili opet neku obaveznu kavu, a ujutro mora setati pesa, ili ga voditi doktoru, sto znaci da se mora prerano dici ako spava kod mene pa tako ipak spava doma.
četvrtak, 05.10.2006.
On pise
on konacno pise za javnost, a time i za mene. Ostalo je daleko skriveno u njemu i ne ide van prema meni. Tako volim kaj ne na netu, cini mi se blizi. To mi je jako bino kad imam osjecaj da je inace dalje nego sto bi po mom osjecaju treba biti.
Tako mi se cini da se skriva sebe od mene. Ono istinsko, ono sto ga cini. Ono sto je on. Na kapaljku ga dobivam, ali kad procitam nesto sto je napisao imam osjecaj kao da mi je netko otkrio dio tajne i osjecam se sretnije.
Nadam se da cu jednom imati to priliku dobiti i bez da ga "poskrivecki" citam. Da ga trazim po netu. Neku njegovu misao.
Dragi ako ces ovo citati pozdravljam te i jedva cekam vrijeme kad ces u mene imati vise povjerenja.
Ljubim te.
srijeda, 04.10.2006.
Karaoke su dobra zabava.
Bitno je imati drustvo i ne biti sramezljiv. Takodjer dobro je imati nekoga tko voli pjevati a nema sluha. Uglavnom je tim ljudima naj zabavnije.
Mutava sam zadnje vrijeme. Mozak mi ne radi.
A tome je razlog jer sam zaljubljena, a i nemam se vremena koncentrirati pa su mi misli jedan veliki mucak.
U nadi da ce mi se pamet vratiti napustam na kratko ovaj digitalni dnevnik.
Zdravo
utorak, 26.09.2006.
Moram kupiti laptop. Lakse mi je pisati na kompjuter a dodje mi zelja za pisanjem u najbanalnijim trenucima u busu i tak. Bedasto.
